Ne dao Bog većeg zla...
Životarenje i ljenčarenje
Blog
srijeda, travanj 15, 2009
Evo mene opet...

Nikad nisam osjetila potrebu za ikakvom vrstom droge. Čašu, bocu i bačvu prigrlim tu i tamo, za neke posebne prigode (položen ispit, svadbe, krštenja, petak, subota, dosadan dan u uredu...). No ovo sad i nije pitanje tih "droga". I ja se navukoh malo na Facebook, jer danas ako ga nemaš...nema te...jednostavno moraš postojat u virtualnoj komunikaciji! Prikopčaš se i svi su tamo. Đava, navlakuša...

Sad mi je FB ko TV, stalno stoji upaljen piljila ja u njega il ne. Krati mi dosadu. I dopizdi mi s vremena na vrijeme, gledam neke stalno iste ljude (vjerojatno oni to isto misle za mene kad me vide online na chatu).

Što sam tila reć? Hm da, nema me jer sam se prebacila na gtalk, msn, skype i FB. Blog is a bit obsolete. Tko me treba, zna kako i gdje me naći :)

Poke me...

lolitaaa @ 12:58 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
subota, siječanj 5, 2008

Ovo me podsjetilo na onu „Više cvijeća, manje smeća“.  Al tema nije ekološka, bar još nije poprimila tolike razmjere. Neću se osvrtat na ugostiteljske probleme, iako je i to jedan važan aspekt.

Da odmah nešto raščistimo: nepušač sam. I to okorjeli! I toliko me obradovala ova vijest o zabrani pušenja na javnom mjestu i uvođenju (opet) 0,5 ‰. Doma mi nitko, osim mame, ne puši. A sve se nekako nadam da će se i ona opametit, kupila sam joj Niccorette žvakaće za Božić, ma je nisam vidila da je itijednu prožvakala. I to me posebno smeta, kad te vlastita mater svjesno truje.

Normalno da sam i sama, ko i mnogi teenageri koji su tad najpodložniji utjecajima društva, imala priliku zapalit. Čak sam i dugo razmišljala o tome, kao, zašto ne? Al nikad mi to nije imalo smisla. Što zaboga ima privlačno i korisno u dudlanju nečistog i štetnog dima? I još da plaćam za to?! Pa više se isplati cuclat ispušne plinove iz auspuha, a možda bi nam i ozon bio zahvalniji, ako se baš moramo nekako trovat.

Shvaćam ja da su to neki gušti koji su jaaako dobri, al će te kad tad dovest u bolnicu il ne daj Bože, pod ploču. To je kao neka velika strast koja te vuče i lud si za njom. Pa eto, možeš bit lud i za planinarenjem, vožnjom bicikla, gledanjem horora, sexom (višak sexa, jel to uopće postoji? Ne znam kom je to moglo naštetit, osim ako nije teški srčani bolesnik, a i tad bi umro sretan)

Ajde uzmimo ovo za primjer: u blizini vaše kuće, zgrade, stana, ranča, vile (gdje li već ljudi imaju mogućnosti da žive) otvori se tvornica koja dan i noć ispušta neke sumnjive plinove. Svi bi se pobunili jer im truje familiju, neee? Uključujući i moju i vašu mater koja možda puši. Kao i mnogi pušači, kojima do mozga još nije došlo da i oni rade istu stvar, i što je još gore, rade to uporno i sustavno.

Pokušala sam mamu na razne načine urazumit. Ona kaže da joj je to, citiram „jedini gušt koji ima“. Ma vidi ti gušta, ona uživa, a četvoro ljudi se duši i truje odmah za doručkom! Rekoh joj da uživa u čokoladi, sexu, šetnji u prirodi... Jer pušenje nije nešto što radiš samom sebi, nego i drugima (osim ako se baš ono trudiš pušit di si sam).

Dotična scena mi se dogodila više puta: stojim na stanici, čekam bus. I nađe se netko tko je, eto, odlučio vrijeme prikratit ćumurenjem. I ja popizdim! Reći će pušači vjerojatno „pa makni se“. Al dokle tako? Ja se ne mislim cijeli život micat ko stoka za svježom travom jer, ne smetam ja pušaču, nego pušač meni! A micala sam se do krajnih granica. Uostalom, postoji ona poslovica koju čujem često na kavi s pušačima, a glasi „dim ide u nepušače jer se ne znaju maknut“. Ma baš!

Moje mišljenje je da ako baš netko mora pušit neka to slobodno radi, al daleko od onih koji to ne žele. Kažu da je ovo korak bliže EU. I onda vidiš nekog seljaka koji na TV-u izjavi da se će on svejedno nastavit pušit. Koja faca! I takvi bi privilegije EU, al ne i obaveze i zakone. Ne mogu balkanski mentalitet izbrisat niti ograničiti europski zakoni! Oni neće riješiti naše probleme, riješiti ih možemo jedino mi sami, a za to će trebati još bar tri generacije, kao i za mnoge stvari koje na određeni način funkcioniraju ne samo kod nas, nego u svima državama bivše SFRJ. Al se u nečemu mora ustrajati, narod opametit i ograničit, a posebno obrazovati.

Ako će me pušači popljuvat neka to slobodno učine, to je njihovo pravo, neću se zbog ovakvog svog mišljenja nikome ispričavat, isto ko što se meni ne ispričavaju kad mi dime pod nosom. A moje pravo je tražit čist zrak kojeg moja pluća udišu, i kao što je moja sloboda ograničena pravima drugih osoba, i njihova su mojima. Pa ako baš ne žele prestati s tom ružnom ovisnosti (jer pušenje to jest) zbog svojih bližnjih koji drže do svog zdravlja, nek to onda učine radi vlastitog.  




lolitaaa @ 20:11 |Komentiraj | Komentari: 25 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 31, 2007
Neka vam ova godina donese sve ono što ste prošlih godina poželjeli, a niste dobili. Neka vam izbriše sve loše uspomene i ispiše nove, sretnije...
lolitaaa @ 16:00 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
subota, prosinac 15, 2007

Iako u zadnje vrijeme rijetko pišem postove, evo odgovorit ću Vinu, jer mi je prvi ostavio komentar na zadnji post.

 

1. Savršen dan – Verzija prva: ja i dragi negdje s barkom, ribanje, ronjenje, prženje na suncu, kupanje, izležavanje, češkanje...no dobro, znate na što ciljam. Verzija druga: neki dobar dernekić s ekipom. Dragi Djede Božićnjače, ako ovo pročitaš, molim te ispuni mi što prije!
2. Što na ljudima prvo primjećujem? Oči, defintivno! Svakom koga poznam znam boju očiju jer uvijek gledam ljude u oči dok pričam s njima. Znam da se darovanom konju ne gleda u zube, al i to nekad primijetim. Mrzim vidit lijepu curu, a kad otvori usta – pekara!
3. Žena sa lovom i karijerom bez ljubavi ili bez love i karijere ali ljubav?Ako ikako može, ja s lovom, karijerom i ljubavi. Trenutačno radim na ove prve dvije stavke.
4. Ime u rodnom listu:  Bezvezno. Nikad neću dat ime djetetu po babi il djedu! 
5. Nadimak: Loli, Lola, tu i tamo bekica.
6. Koliko ćeš svjećica na torti imati 2007? Pošto sama sebi pravim torte tamo negdje od 16-e, grehota mi je poslije išta zabost u nju, pa ni ove godine onda nisam nijednu.
7. Datum rođendana: 28.10.
8. Najdraža životinja: Sve što se može mazit, gnječit, mučit (sam spomenula da mi je nadimak bio Elvira, ko ona iz Zekoslavnih priča?)
9. Boja očiju:  Bezvezna smeđa. U galeriji ima jedna sličica oka moga ćoravoga.
10. Boja kose: Tamnosmeđa
11. Imam li piercing? Imam, neko mi je gvožđe zapelo u pupku, čekam da zahrđa pa da ga lakše prekinem kliještima.
12. Imam li tetovažu? Ne, razmišljala sam o tome, al onda sam vidila ovo ljeto u busu neku babu Amerikanku od 70-ak g. s ogromnim nečim na ruci, to se rasteglo pa nisam mogla ni prepoznat što je. A onda je digla ruku u zrak i to je „nešto“ upoznalo silu gravitacije. I tu sam se predomislila.
13. Boja čarapa? Bilo koja, samo da nema rupe.
14. Sretan broj?  Dobitna kombinacija na Bingu, Lotu, Kenu...Možda br. 7.
15. Gdje bih putovao? Trenutačno ću bit skromna pa reć „do Zagreba bi bilo dosta“.
16. Omiljeni film? Svi u kojim nema Stevena Segala, Jeana-Claude Van Dammea, Dolf Lumberga i ostalih fake tučaroša. Inače mi je u pamćenju ostao nepoznat većini „Anđelin prah“.
17. Omiljeno mjesto za odmor?
Moj krevet, tu se jedino mogu olavija naspavat i odmorit.
18. Omiljeno jelo? Sirnica, pasta, sve što ima veze s mliječnim proizvodima. Najbolja kombinacija zapečena pasta sa sirom.
19. Omiljeni dan u tjednu? Nisam u onoj sekti Subotara, al subota.
20. Koju pjesmu slušam? Najradije nešto od Stinga kad mi treba mir, al kad je dernek bilo što na što se može mahat glavom i guzicom, i to po mogućnosti na stolu.
21. Koju pastu za zube koristim? Za lijepe i bijele zube i svjež dah. Kod mene nema besplatne reklame!
22. Omiljeni restoran? Ne jedem baš često po restoranima, a nijedan mi nije ostao baš u pamćenju kao omiljen. Najradije sama kuham.
23. Omiljeni cvijet?  Od tikvica, jer se može ispohovat i pojest.
24. Omiljeni fast-food?  Cijeli meni fast fooda „Panika“. Ops, reklama! Al oni to fakat zaslužuju.
25. Omiljeno piće?  Ajmo radije što ne ne volim: čisti jeger, pelin, amaro, orahovica, i ponekad votka (smrdi mi na sredstvo za čišćenje prozora). Volim amareto, višnjevaču, prošek, Baileys...
26. Kako sam izgledao sa 10 godina? Ne ponovilo se...
27. Od koga sam dobio zadnji mail?
Od prije iz Splita.
28. U kojem dućanu bih želio imati 75% popusta? Prehrambenih lanaca, pekara i Kraša.
29. Što radim kad mi je dosadno? Lupam glavom od zid i vičem kako mi je dosadno.
30. Kako reagiram na ljude i situacije?
Trenutno.
31. Tko mi od prijatelja živi najdalje u km? Prijatelj je relativan pojam, al ako ćemo baš ono, onda jedan bombončić u Švicarskoj.
32. Što mi je trenutačno najbolje u životu? Sex i hrana.
33. Tko će mi odgovoriti na štafetu? Nitko do mojih baš ne voli trčat, a ni ja ne volim lančane, pa ko god pročita ovo i osjeti se pozvanim.
34. Koliko je sati? 19:53
35. Čokolada ili vanilija? Jagoda.
36. Ljeto ili zima? Kad je zima onda ljeto, kad je ljeto onda zima (posebno kad uđem u bus i osjetim sve te smradove)
37. Toplo ili hladno? Citiram Vina: zavisi što.
38. Crno ili roza?  Tamno crno.
39. Narodnjaci ili metal? Narodnjake slušam samo u dva slučaja: mrtva, il mrtva pijana.
40. Motor ili auto? Auto.
41. Najdraža boja? Kako za što.
42. Što mislim o petku 13.:  Ko ga jebe!
43. Da li sam praznovjeran: Jesam, zato svaki put pregazim il zatučem crnu mačku koja misli da meni može samo tako preć preko puta!


 Kako sam već napisala, tko god se osjeti pozvanim može nastavit ovu trakavicu...


lolitaaa @ 20:06 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
petak, prosinac 14, 2007

Zadnje dvije godine počela sam intenzivno„sjedat na djeci“, popularno zvano babysitting. Dobro mi dođe ko dodatna zarada dok sam još na studiju, da ne moram žicat staru za votku juice kad odem subotom van, a bogme ni za anticelulitni gel za dupe teksture narančine kore. No dobro, nisam namjeravala pisat o svom dupetu, iako bi se tu dalo na dugo i na široko.
Trenutačno čuvam jednog pišulinca od 1 g. i 4. mj i mali je meden i pametan za ne povjerovat! Fascinira me kad vidiš tako iz prve ruke kako djeca odrastaju, uče od tebe, socijaliziraju se.  Bebač se full dobro priviknuo na mene s obzirom da je stalno s mamom. Kad sam ga počela čuvat nije baš zvao ni mama ni tata, al nakon mjesec dana s jezikarom ako što sam ja zove sve po redu.  Počeo je slobodno skakutat po meni dok sjedim na kauču, ljubit me (čitaj: izbalit obraze), pa čak je i sise tražio! E jeb'ga pajdo, sve ti mogu napravit, okupat, nahranit, pelene mijenjat, al toga nemam baš za dijelit!  Al što ćeš, ko s djecom spava popišan se budi.
Sva su djeca naporna, znam to jer da sam odgojila sestru i manje više sve mlađe  rođake i rodice. Znam da treba imat čelične živce za njih. Kad beba počne nekontrolirano plakat najradije bi je stavio u neku sobu i zatvorio vrata da je ne čuješ i ne vidiš, al tako to ne ide. Kad se meni to s malenim dogodi, u neku ruku shvatim kako je majkama s malom djecom ( i rečem sebi: ne treba ti ovo bar do 26-e g.). Uhvati me neka nervoza, pitam se što meni to treba, a onda se sjetim kako je prije 10 min skakutao okolo, ljubio me, mazio po kosi i smijao se. A jebo ga, to je malo stvorenje koje treba paziti na svakom koraku, on ne kuži da te ugnjetava, on samo traži svoje plakanjem jer drukčije ne zna. Na koncu konca, svi smo mi jednom srali u pelene, kmečali, balili po svemu i svačemu i tražili pažnju.
Neki dan idem upalit DVD player i tražim daljinski po kući, i promrmljam sebi u bradu nešto kao „ma di je taj daljinski?“. Nakon sekund bebač dolazi k meni i nosi mi ga prkeljajući nešto kao „dududu“. I tako me to malo stvorenje svaki dan s nečim iznenadi.
Prvih 10 dana jebalo me to guranje kolica, nemam ja dozvolu za to! To bježi, nema kočnicu, nema amortizere, gas, a ni volan nije Bog zna koji. Dok učinim đir po Uvali Lapad oznojim se ko krme i smrdim ko koza. Hvala Bogu u rezervi uvijek ima onih vlažnih maramica za brisat guzic, prstiće, nosiće, bale i sline. Da to je onaj gadni dio, jedan od. Svi koji imaju neki bliži i intenzivniji kontakt s malom dječicom vjerujem da znaju o čemu pričam. Samo ne razumijem one koji ne vole djecu. To mi je nezamislivo, ako ne možeš volit tako malo neiskvareno i iskreno biće, kako ćeš onda volit ostale ljude?
Kažu da ima žena koje nisu stvorene da budu majke. Možda fakat i ima. Neke se jednostavno odluče da im je figura, karijera il nešto treće važnije il primamljivije. Svi imaju svoje razloge, i na koncu to je njihov život u koji ne želim zabadat svoj nos. Al ne imat svoje ne znači – ne volit tuđe. Zar ne?
lolitaaa @ 23:30 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
nedjelja, prosinac 9, 2007

Ove godine mene je Sveti Nikola zaobišao, nije mi baš ništa donio...čak ni šibu... Pa si mislim: nisam bila dobra pa nisam dobila ni  Bananka il Torticu, a nisam bila ni dovoljno zločeta za šibu. Hm, moram to zapamtit i iduće godine popravit. Dakle, morat ću bit ili bolja, ili gora. A znate svi onu foru: budi dobar i pojedi govno, pa je vjerojatnije da ću bit gora. A što se može, prilagodi se il umri.
Tješim se da će bar na božićno jutro ispod bora osvanuti kakav darak za mene. Ne zato jer sam guda i jer volim miris i sjaj papira za zamatanje (a još više onako poderat ga kak stari Večernjak) nego zato jer sam kuriozna. A i volim dobit neku sitnicu darovanu od srca. Ali još više volim kupovat darove, pogotovo kad znam što nekom treba. Eto ja sam već manje više isplanirala što ću kome darovat, od moje familije, do dečkove pa do frendova. Inače volim kupovat darove, za rođendane, imendane, tek tako...makar neku sitnicu.
Ali kod kupovine darova uvijek imam jedan veeeliki problem: što pobogu kupit muškarcu koji ima sve? Što kupit tati, bratu, rođaku, a pogotovo dečku, ako ne znaš baš točno šta mu treba il što bi htio imat (osim plej stejšna, za to nit imam para, a i ne mislim mu davat razloga za rjeđe viđanje ) Da mu kupim par čarapa, bokserica, šaur gel? Neee...to su darovi kakve kupuju mame i supruge, a ja mu mama bogme nisam, a žena još manje! Enivej, domislila sam se super ideji koja definitivno pali za dečke: uplatit ću mu masažu u nekom wellnessu (narafsky, izričito ću tražit da ga masira muškarac, pod izgovorom da je za masažu bolja čvrsta ruka, ne želim da neka druga gleda moje guze ) Mama će dobiti nešto poticajno, Niccorette, jer mi već previše godina uz doručak servira i svoj dim. A za tate? Ne znam za vaše, al što se moga tiče za njegove apetite ja nemam love, da imam vjerojatno bi dobio neki malo jači motorčić il brodić. Ovako, vrlo je izgledno da će dobit neki stalak za novine il minijaturu tog motora il broda.
lolitaaa @ 19:30 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
subota, studeni 10, 2007

Sjećam se kad sam kao klinka prvi put čula za taj izraz, a kako se nama djeci nisu baš previše pojašnjavale stvari koje nisu bile vezane za čitanku il radnu bilježnicu, mislila sam da je su to valjda dimenzije za stoljnjak il tako nešto. Dok nisam malo porasla i prokužila u kojem se kontekstu te mjere upotrebljavaju. Pa sam onda maznula mamin krojački metar iz šivaćeg probora i krenula mjerit. Ne sjećam se koje su bile mjere niti koliko sam godina tad imala, al nešto kvragu nije štimalo. Tek sam zagazila u pubertet, i pomislih si, eto već nisam žena kako Bog zapovijeda, tu mi fali, tu mi je viška.
A onda kad sam malo porasla, promijenio se moj ideal ženske ljepote. Pored toga, shvatila sam i da više volim jesti nego gledat na krojački metar. A shvatila sam i u koji odnos dođe to 90-60-90, praktički ko današnji design boce Fante. I tad , i sad, to mi se čini apsurdno.



Pa tko zaboga tako izgleda? Koji je muškarac toliko lud da mislim da takva žemska postoji i još važnije, da samo njega čeka? Mrzim ić kupovat hlače, uđem u butigu i pogledat po vješalicama, a tamo modeli sve ko za komarce! Nogavice duljine 70 cm, i širine 15 cm. Nigdje ne moš nać normalan konfekcijski br. 38 (ne, nije mene sram javno iznosit svoje dimenzije, moje su i tu su, kome smeta nek ne gleda).
Još nešto, dragi dečki, nek vas ne zavara ovaj prvi br. 90. Poznam mnogo muškaraca koji time definiraju veličinu ženskih grudi, il brojevima 2,3,4,5...To nipošto ne označava veličinu dotičnih, već to označava veličinu obujma ispod grudi. Što znači da kad vam cura preko nekih virtualnim načina komunikacije poruči da ima tih 90, ne znači nužno da je mini mljekara, već i da možda ima leđa široka ko bojler Gorenje od 90 litara. A ako već mislite bolje „ispipat“ koje su joj zapravo mjere pitajte je koje košarice nosi (A, B, C, D). Ako nađete bar neku „C-ekavicu“ – BINGO! Al za Boga miloga nemojte joj reći, kao ni ostalim curama, da ste ovu informaciju pročitali na blogu.  Čisto da ne bi izgubili na muškosti.
Nabijanje kompleksa ženama i posebno mladima curama, namjerno il nenamjerno, je učinak raznih časopisa. Ipak, ideal ženske ljepote se mijenja iz godine u godinu, s trendovima. Al ja ne patim od toga, volim jesti bez opterećenja da će me neki frajer zapazit, a onda iz džepa izvadit metar i pitat „mogu li te omjerit?“. A ako bi mi se to i dogodilo, moja reakcija bi vjerojatno bila: „Možeš, odmah nakon što ja omjerim tebe! Al dragi, ja ne prihvaćam ništa ispod 120-80-20.“ Mislim da pretpostavljate na što se ovih 20cm odnosi.


lolitaaa @ 19:48 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 28, 2007

Happy birthday to me!
lolitaaa @ 20:32 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 17, 2007

Đuro je u našu kuću došao prije nekih godinu dana kao dar, u staklenoj kugli s plavim umjetnim pjeskom i dvorcem. Donijela ga je moja koljegice koja je kod mene boravila tih ispitnih dana... Stavila ga je na stol u dnevnoj sobi. Kad sam tamo ušla i ugledala nešto blještavo zlatno u nekoj staklenoj tegli refleksno sam upitala samo:

- „Što je ovo?“  Koljegica je odgovorila s osmijehom:

-  „To je Ares!“

- „Kakav Ares pobogu?! Nije to Ares, on meni izgleda ko Đuro i gotovo.“

I tim imenom smo ga naposljetku službeno i krstili i dozivali.

Bio je malo blentav taj naš Đuro...po cijeli dan samo bi plivao naokolo, logično, ribe ne ispuštaju niti zvuka, pa čak niti prdac da znaš da su prisutne u prostoriji. Samo bi čekao da mu damo hrane il očistimo onu njegovu teglu (taj posao je obično spadao na tatu, budući da je u tegli bilo oko 4 kg, a stala je na visokoj polici). Tatu bi to pomalo nervirao iako mu je bio drag. S vremena na vrijeme prošao bi pored njegove tegle i kucnuo prstom uz umiljate riječi „Đuroooo, crkni.“ Nakon pola godine smo se navikli na njega, tu i tamo bi mu se javili u prolazu kraj police, probućkali vodu prstima, redovito ga hranili i brinuli se jel možda gladan il mu je kugla usrana ako bismo dulje vrijeme izbivali iz kuće... Uvijek me fasciniralo kako riba od 4-5 cm može toliko zasrat 4 l vode...Al ipak smo ga volili.

Jednog jutra, bilo je to negdje u ono dobra afere s Karlovačkom pivovarom, ustala sam s namjerom da odem na fax. Svi su se već negdje pogubili iz kuće, osim mene i tate. Vratila sam se popodne kući, sestre su već bile doma. Prolazim ja pored Đura i njegove kuglicem kad... Đuro pliva leđno! Jao jada! Pozovem ja sestre, ova starija koja je diplomirala akvakulturu malo ga gurne – a on ništa. Nijedna od nas tri nije imala srca riješit ga se na bilo koji način. Navečer je došao i stari. Odmah sam ga optužila da mu je ispustio amonijak u vodu (ugledao se na Kalovačku pivovaru!) što je on uporno porekao iako je sam ostao s njime tog kobnog jutra.

Na kraju smo ga, ko iz filmova, odlučili baciti u WC šolju. Tata ga ja izlio sa svom vodom, i jadničak je odmah kliznuo u kanalizaciju, nisam mu stigla ni misu zadušnicu izmolit...

Tko zna, možda jednog dana donesem doma Đura II. Iako više volim peseke i miceke, s ribom bar znam da mi neće skakat po nozi i da mi neće zapišat filadendron...

lolitaaa @ 20:39 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 7, 2007

Već dugo me kopa jedna misao o kojoj sam  namjeravala napisati post. Je li moguće nekome zaista nešto oprostit i zaboravit što se dogodilo? I nazivamo li ljude koji tako postupaju budalama koje ne znaju da se povijest ponavlja. Da li dobivanje oprosta za nešto loše učinjeno, al bez zaborava istog djela znači da je nešto stvarno oprošteno?

Dogodilo mi se nekoliko puta u životu da me netko razočara, i to pošteno, najviše od ljudi koje sam smatrala prijateljima. I  nakon toga nije sve moglo bit po istome. Ja sam tip osobe koja može oprostit al nikad ne zaboravlja. Jer, kad ti netko odvali zidarski šamar, i kaže oprosti, ti mu možeš oprostit al te obraz ipak boli, zar ne?

Teško mi je povjerovat da ima  ljudi koji bezuvjetno opraštaju bližnjima greške...Da, da, znam da nitko nije savršen, svi smo mi samo grešnici, i da bi nam bilo oprošteno moramo i sami biti kadri oprostiti. Al baš toliko pregazit vlastiti ponos i imat tako malo samopoštovanja da oprostimo baš sve i svakome?

Kažu da se iz svake nevolje naučiš nešto što će ti koristit kasnije u životu, a nije li onaj dio „forget“ odbacivanje novog iskustva da se naučimo ne bit opet prevareni ili povrijeđeni? Postoje osobe kojima je najteže nekome reći „volim te“ i „oprosti“. Mislim da sam i ja jedna od takvih. Ne tražim mnogo oprosta vjerojatno zato što se ista stvar od mene same teško dobiva. A i ono što oprostim, nikad ne zaboravljam, ne zato da bi jednog dana to mogla nekome nabit na nos, nego zato što mi je to jedno vrijedno životno iskustvo i ne želim bit opet povrijeđena na istu foru i od iste osobe. Možda će me zbog ovoga gore napisanog netko smatrati lošom osobom, al mislim da ima dosta ljudi koji imaju sličan način razmišljanja.

Eto, i Loli je napokon napisala jedan ozbiljan post, i to bez psovki. Napredujem!

lolitaaa @ 21:06 |Komentiraj | Komentari: 36 | Prikaži komentare